U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860, u hrvatskom stranačko-političkom životu vladalo je kaotično stanje. Raščišćavanje i razbijanje tog stranačko-političkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj počelo je pojavom Stranke prava, godine 1861.  Osnovno načelo nove stranke bilo je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznatnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega  po svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću, njegovom karakteru i držanju. Razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je uz ideju pravaštva.

 

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti. On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starčević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njegovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.

 

Starčević koji je svoju misao počeo formirati još u ranim pedesetim godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprečavanja slobodnog razvoja ostavile traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao ¨deformiranu¨. Prema tome stvaranje homogenog naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi za njega je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrijednostima. Kod pojedinaca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tek tada kad shvate pravaški nauk i kad se počnu osjećati Hrvatima, s misijom stvaranja samostalne države. Starčević je s vremenom počeo upotrebljavati izraz «pravi Hervat» koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Starčević je također rekao: "Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja." Rakovička buna s Kvaternikom na čelu najbolje potvrđuje Starčevićeve riječi.

 

Ključno pitanje godine 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Ante Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije. Tada je po prvi put istaknuta krilatica koja je i simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu te da nad sobom priznaje samo Boga. Hrvatski je narod sačuvao vjeru u Boga i snagu svoje desnice pa Starčević govori: ¨Narod hervatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila: narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hervati!¨

Svojim djelima i političkim radom Ante Starčević položio je osnovice moderne hrvatske nacionalne države i svojim dosljednim zauzimanjem za demokratska narodna prava još je za života stekao ugled Oca Domovine. Nimalo nećemo pogriješiti ako Antu Starčevića proglasimo začetnikom suvremene, moderne i neovisne Hrvatske jer je u izvornoj pravaškoj ideologiji OCA DOMOVINE samostalna hrvatska država ideal koji isključuje ikakvu drugu tobožnju hrvatsku državnost, bilo u okviru Habsburške monarije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima.

Duboko u svijesti svakog Hrvata i Hrvatice, ali i u duši svakog domoljubnog hrvatskog građanina leže glasovite, veličanstvene riječi Oca domovine: «Ni pod Beč, ni pod Peštu, ni pod Beograd, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku»! Uz ove riječi neodoljivo se nameće parafraza: Ni Haag, ni Bruxelles, ni Dayton, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku»!