Svaki dječak uz guranje autića zasigurno je koji puta šutnuo i loptu. Što je više vremena provodio s loptom, to su ga više promatrali, zatim bi ga upisali u neki nogometni klub i ako bi i dalje nastavio naporno trenirati, skupa s njim bili bi veći i klubovi u kojima bi igrao.
Onda bi se u jednom trenutku, osim zabave pojavila i odgovornost. Ako bi i dalje naporno trenirao i posvetio se nogometu, postao jedan od najboljih uslijedio bi i poziv u reprezentaciju. Obući kockasti dres, nije samo istrčati na neku od utakmica, jer kockasti dres nosi veliku čast i obvezu. 
Reprezentativac postaje uzor brojnim dječacima s početka priče, njegov stav, požrtvovnost i ljubav prema domovini, ponosna suza u oku dok pjeva himnu prije utakmice postaje nevidljiva veza koja povezuje ovaj razjedinjeni narod. Svaki njegov gol, klizeći start ili obrana bacaju u zagrljaj ljude koji se ne poznaju, koji su izašli na gradski trg pogledati nacionalni ponos, a kući su otišli sretni, puni ponosa i nade. Svaka sljedeća utakmica čini da naš narod diše kao jedan, čekajući Vatrene da istrče na teren i u kockastom dresu svijetom pronesu glas o našoj Domovini, maloj, prekrasnoj, ponosnoj i hrabroj zemlji. 
Ta utakmica nije samo sport, ta utakmica je isto jedna kockica koja nedostaje u školovanju naše djece, nešto što se ne uči, nešto što se nepravedno zapostavlja. Taj ponos kod djece što su Hrvati, što je taj kockasti dres upravo njihov, što ponajbolji svjetski nogometaš govori upravo hrvatski, ta erupcija oduševljenja i sreće koju djeca ni na koji drugi način ne mogu kolektivno doživjeti je ono što nose Vatreni i što je vrijednije od samog rezultata.
Hvala svim učiteljima i profesorima koji dopuštaju djeci da za vrijeme nastave nauče upravo ovu lekciju koje nema u kurikulumu. Lekciju koja zida ponosan i častan narod.