Jedan od vodeći medija u Hrvatskoj u posjedu je pisma u kojem generali iz Domovinskog rata Ante Gotovina, Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Davor Domazet Lošo i Krešimir Ćosić od predsjednika Milanovića traže pomilovanje nekadašnjih šefova zloglasne jugoslavenske UDB-e Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji služe zatvorsku kaznu zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.
Podsjetimo, Perković i Mustač su u kolovozu 2016. na njemačkom sudu osuđeni na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Mustač je bio optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu, u proljeće 1982., dao nalog Josipu Perkoviću koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da izvrši pripremu Đurekovićeva ubojstva u Njemačkoj.
U medijima čitamo objašnjenja pojedinih generala o Tuđmanovoj putovnici, kontejnerima oružja i o zaslužnosti za „veće dobro“? Kakvu poruku hrvatski generali šalju u javnost obiteljima ubijenih hrvatskih političkih emigranata koji su svjesno svoj život izlagali pogibelji zbog ljubavi prema domovini? Je li to svjesno izokreću povijest ne pitajući se što zapravo misle oni čijom su žrtvom na oltaru domovine te činove zavrijedili? Je li im stalo do mišljenja hrvatskih branitelja?!
To, što se sad događa, podsjetilo nas je na dobru poznatu priču iz Starog zavjeta: Potom Jahve zapita Kajina: „Gdje ti je brat Abel?” „Ne znam”, odgovori. „Zar sam ja čuvar brata svoga?” Jahve nastavi: „Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.
Iza nas je vrijeme Korizme i propitivanja sebe i svojih djela. Još nije kasno za ispovijed i pokajanje. Naša poruka potpisnicima pisma je jednostavna i naslonjena na vjeru i ufanje:
Čujete li krv braće svoje kako viče iz zemlje?